Izvod iz Spomenice Župe Čačinci:
Povijest Čačinaca, koja je ovdje iznesena, temelji se na Spomenici župe koja se vodi od 1958. godine. Nastojali smo od svega što je zapisano napraviti sažetak. Zbog važnosti određenih događaja i činjenica, sažetak sadrži malo veću količinu teksta. No, preporučujem svakom župljaninu da ga ipak pročita jer je poznavanje povijesti važno za razumijevanje sadašnjosti i ispravno usmjeravanje prema budućnosti.
Prije drugog svjetskog rata ovo područje uglavnom je naseljeno Nijemcima. Preko njih je ovdje došao i protestantizam u svim svojim varijacijama, a bilo je nešto i Jehovinih svjedoka. Bilo je stanovnišva pravoslavne vjeroispovijesti koji su često sprječavali organiziranje katoličke zajednice. Područje je bilo okruženo hrastovim šumama koje su bile u posjedu grofa Gutmana. Čitavo područje bilo je isprepleteno malom uskotračnom željeznicom. Neposredno prije, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata doseljavaju se stanovnici iz raznih krajeva Hrvatske: Dalmatinci, Ličani, Zagorci, Međimurci i Hercegovci.
Povijest župe započinje 1936. godine kada su doseljeni vjernici došli na ideju gradnje jedne kapelice gdje bi svećenik iz Orahovice povremeno dolazio i održavao vezu sa vjernicima. Do tada su se mise služile u jednoj školskoj učionici. Ideja je iste godine krenula u realizaciju. Vjernici su bili požrtvovni. Na sve moguće načine su pomagali – financijski, materijalno i radom. Glavnu brigu oko gradnje vodio je Josip Hlavati, zemljoradnik i Stanko Paunović, učitelj. Odaziv je bio toliko dobar da je nacrt izmijenjen te je od planirane manje kapelice na kraju nastala prava crkva koja će kasnije postati i župna crkva. Unutrašnjost je uređena tek 1943. godine. Brigu oko crkve preuzela je župa Slavonska Orahovica te su ovdje dolazili njezini kapelani.
Početkom rata na ovim prostorima 1941. godine, nastupilo je teško razdoblje. Posljedice rata bile su velike. Nastale su mnoge materijalne štete te su izgubljeni mnogi ljudski životi. U tim najtežim vremenima 1942. godine službeno je osnovana župa Presvetog Trojstva u Čačincima. Za prvoga župnika imenovan je vlč. Pavao Bedenik. Župu sačinjavaju sela: Čačinci, Paušinci, Brezovljani, Klenik, Humljani i Bukvik. Paušinci, Brezovljani i Klenik pripadali su župi Crnac; Čačinci i Bukvik župi Orahovica, a Humljani župi Nova Bukovica. Od tih je naselja, na želju samih vjernika, osnovana nova župa sa sjedištem u Čačincima. Crkva je bila izgrađena, ali župne kuće još nije bilo. Stoga je prvi župnik, vlč. Pavao Bedenik, često, kao podstanar, selio iz jedne kuće u drugu. Njegova zasluga bila je velika. Osnovao je nova vjerska društva među kojima su najpoznatiji Križari. U svom radu bio je neumoran. Zbog sve veće opasnosti za život, uskoro je uslijedio njegov odlazak 1945. godine, najprije u Donji Miholjac, a odande u Hrvatsko Zagorje.
Nakon njegova odlaska, jedno vrijeme je u župu dolazio vlč. Cvetnić iz Slavonske Orahovice. Godine 1946. župu preuzima vlč. Augustin Duković, dotadašnji kapelan u Slavonskoj Orahovici. Govori se daje bio mlad, svjež, poletan, agilan, inteligentan te pun ljubavi i blagosti prema svakom vjerniku. Poput svoga prethodnika, često je selio iz jednog u drugi stan. Jedno vrijeme boravio je i u samoj sakristiji crkve. Budući da je dobro razumio ratom ranjena ljudska srca, bio je omiljen među narodom. Prije nego je mučenički završio svoj život 1948. godine, stanovao je u kući koja se nalazila nasuprot crkvi čiji je vlasnik bio neki Babinik. Unatoč brojnim prijetnjama za život i savjetima prijatelja, nije napuštao Čačince. Govorio je da dobar pastir nikada ne napušta svoje stado. Dana 26. kolovoza 1948. godine, navečer blizu jedanaest sati, ubijen je pucnjima iz revolvera na pragu svog privremenog stana. Nakon ubojstva izboli su ga nožem kojim su na leđima napravili znak križa. Ubojica nikada nije pronađen. Da stvar bude pomalo i komična, nakon ubojstva uhapšeni su i zatvoreni crkveni odbornici, koji su navodno trebali znati tko je ubio njihovog župnika. S tim činom istraga je bila završena. Dana 28. kolovoza 1948. godine, pokopan je na mjesnom groblju u Čačincima.
Slijedeće dvije godine vjernici ove župe ostali su bez ikakvog duhovnog vodstva. Crkveni starješine: Ladislav Belošević, Mago Šimatović, Stipe Krmpotić i Đuro Mikec, tragali su za rješenjem ovog teškog pitanja. Pitanje je bilo riješeno kada je 1950. godine za upravitelja župe imenovan vlč. Dragutin Lesjak, upravitelj župe u Feričancima. Skoro svake nedjelje i blagdana dolazio je ovamo vlakom, biciklom ili kolima da učini za vjernike ono što može. Unatoč tome, zbog upravljanja dvama župama, nije mogao učiniti sve ono što je bilo potrebno te se zbog toga stanje vjernika sve više pogoršavalo.
Dana 10. ožujka 1958. godine, upraviteljem župe imenovan je vlč. Augustin Horvat. Na intervenciju crkvenih odbornika, Biskupski Ordinarijat u Zagrebu imenovao je župnika, ali pod uvjetom da se planira izgradnja župnog stana. Po dolasku u župu, vlč. Augustin Horvat, stanovao je u kući gospodina Josipa Soma koji se sam ponudio da primi svećenika bojeći se da nedostatak stana ne bude razlog njegovog odlaska iz župe. Spomenuti gospodin je čitavo uzdržavanje svećenika preuzeo besplatno dok se ne nabavi novi župni stan. Čitava obitelj Som bila je susretljiva prema novom župniku. To je jedina obitelj njemačkog porijekla koja je ostala u Čačincima nakon 1945. godine.
Godine 1959. u proljeće izvedeni su određeni radi na župnoj crkvi. Radove je izvršio Milorad Radunković iz Slatine. To su bili slijedeći radovi: farbanje kupole tornja srebrnim nitrolakom, montiranje novog gromobrana i popravljanje oštećenih zidova nakon čega je crkva okrečena žutom (oker) bojom sa bijelim dijelovima. Osim toga, mještanin Josip Som izveo je i slijedeće radove: farbanje pet vratiju i jednog prozora na crkvi te stavljanje nove žaluzine na prozorima tornja. Crkveni odbornici Ladislav Belošević i Marko Šimatović o svom su trošku popravili letvice drvene ograde oko crkve, a Josip Som ih je ofarbao zelenom bojom.
Iste godine je zapisano kako su svibanjske pobožnosti bilo vrlo posjećene. Svaku večer dolazilo je od 120 do 140 ljudi i to većinom mladeži. Zadnje večeri na završnoj procesiji okupilo se 487 osoba.
Godina 1960. ostat će zapamćena po tome što je konačno kupljena kuća za župni stan. Radi se o vlasništvu Josipa Mužara, a kuća je smještena u glavnoj ulici oko 200 metara od župne crkve. Kuću je bilo potrebno urediti i nadograditi. Radovi su, unatoč mnogim ometanjima od strane vlasti, započeli i uspješno završeni. Krajem godine župnik je uselio u kuću.
Dana 9. srpnja 1961. godine u župnoj crkvi posvećen je novi oltar na čast Majci Božjoj Fatimskoj. Cijeli oltar dar je Josipa Soma (mlađeg) koji ga je svojim rukama i podigao. Po zanimanju je stolar, a porijeklom njemačke narodnosti. Na taj ne način prije svoga odlaska u Njemačku, hito svojoj rodnoj i ispaćenoj župi ostaviti uspomenu. Kip Majke Božje Fatimske u drvetu izradio je Miloš Hohnjec iz Celja.
Dana 29. kolovoza 1961. godine po prvi puta je u župi podijeljena krizma. Dotada su vjernici primali ovaj sakrament u susjednim župama. Krizmu je podijelio preuzvišeni gospodin nadbiskup Franjo Šeper. Bilo je 394 krizmanika. Istoga dana biskup Šeper obavio je pregled novog župnog stana i mjesnog groblja.
Dana 27. studenog 1962. godine, po prvi puta u povijesti župe, započele su svete misije. Predvodili su ih isusovci o. Mato Jović i o. Müller. Najprije su održane trodnevne misije samo za djecu u prijepodnevnim i poslijepodnevnim satima. Bilo je oko 300 djece. Uslijedile su velike osmodnevne misije. Interes vjernika i posjet bio je velik. Bilo je 1867 ispovijedi te je podijeljeno 3002 svete pričesti. Za ovako veliki uspjeh zaslužna je prethodna duhovna obnova djece koji su svojom molitvom i primjerom pripremili svoje starije.
Dana 14. rujna 1963. godine otvoreno je i blagoslovljeno novo groblje u filijalnom selu Paušinci. Groblje je bilo potrebno zbog otežanih uvjeta obavljanja sprovoda u zimskom razdoblju. Na sredini groblja postavljeno je i blagoslovljeno drveno raspelo. Malo iza toga, u dvorištu obitelji Jurenac, u sredini sela, postavlje je zvonik i u njemu smješteno zvono. Obitelj Jurenac, unatoč mnogim neugodnostima, darivala je prostor za podizanje zvonika.
Dana 26. listopada 1965. godine, blagoslovljena su dva zvona za župsku crkvu. Veće zvono posvećeno je Presvetom Trojstvu, a manje Majci Božjoj Fatimskoj. Uz pomoć dobrovoljnih priloga župljana, čelična zvona kupljena su od Reformatorske Crkve u Čačincima.
Godine 1966. u župi je podijeljen sakrament svete krizme. Krizmu je podijelio nadbiskup mons. Franjo Kuharić koji je sve vjernike toplinom pastirskih riječi i ljubavlju pastirskog postupka potpuno osvojio. Primanju ovog sakramenta pristupilo je 314 krizmanika.
Godine 1967. kupljeno je i treće zvono za crkvu i to od uprave osmogodišnje škole u Čačincima, a bilo je vlasništvo Evangeličke crkve u Čačincima. Ugovor o kupoprodaji sklopljen je pod uvjetio ukoliko se stjecajem pravnih odnosa bude zvono tražilo natrag, škola se obavezuje vratiti primljenu svotu. Zvono se nalazi na tornju. Iste godine od temelja je napravljena nova ograda oko crkvenog prostora. Betonski vijenac je postavljen u visinu od 60 cm, stupovi su od željeza, a drvo od hrastovine. U ljetu je obojan i crkveni toranj sa najsuvremenijim bojama. Radove je obavio majstor Bartol iz Feričanaca. Za crkvu je nabavljen jedan kalež i ciborij od tvrtke Puk iz Ljubljane.
Godine 1968. uspostavljen je u filijali Humljani bogoslužni prostor. Iznajmljena je jedna soba u kući Marice Grubišić za koju se redovito plaćala mjesečna naknada. Iznajmljivanje prostora za bogoslužje kasnije se nije pokazalo previše prikladnim. Naime, u župi postoje i dvije druge filijale u Bukviku i Paušincima koje su imale veći broj stanovnika i vjernika, a u kojima nije bilo bogoslužnog prostora. Odaziv vjernika na svetu misu i djece na vjeronauk u Humljanima bio je slab i nije se popravljao. Muškaraca na misi nije bilo. Mnogi od njih su odani pijanstvu. Zaručnike se redovito prije vjenčanja trebalo pripravljati za prvu pričest. Misa su služila dva puta u mjesecu, a milostinja nije bila dovoljna za pokrivanje najama prostora. Sveta misa se ipak nije ukinula jer je postojao određeni broj starijih žena i djece koji su ipak redovito prisustvovali svetoj misi.
Iste godine župu Čačinci zadesio je nemio događaj. Bogoslov treće godine Mijo Mohorić pošao je na ljetovanje u Austriju. Za nekoliko dana stigla je tužna vijest da se utopio. Pokopan je na župskom groblju. Sprovodne obrede vodio je vlč. Josip Salač, sjemenišni duhovnik. Na vječno počivalište ispratili su ga i njegovi kolege bogoslovi i gotovo sva mladež župe.
Dana 01. rujna 1968. godine, vlč. Augustin Horvat oprašta se pred punom crkvom od svojih vjernika. Odlazi iz župe Čačinci na vlastitu molbu u svoj zavičaj u Međimurje na župu Goričan. Vjernici, a napose djeca, ispratili su ga suznim očima. Svi su ga voljeli, a djeca su mu naročito bila privržena. Za novog upravitelja župe dolazi također Međimurac vlč. Josip Horvat.
Nakon završetka Drugog vatikanskog sabora 1965. godine, u cijelu Katoličku Crkvu uvedene su velike promjene. Misa se počela služiti narodnim jezikom, umjesto dotadašnjim latinskim. Svećenik nije više leđima bio okrenut narodu te je stoga bilo potrebno napraviti nove oltare po crkvama. Kako bi se izvršila odredba spomenutog sabora, 1970. godine u župnoj crkvi je započelo uklanjanje starog i izgradnja novog oltara. Narod je s nepovjerenjem gledao na te promjene. Župnik je sam morao uzeti alat u ruke i započeti rad na uklanjanju starog oltara jer su ljudi, više praznovjerni nego vjerni, prijetili nekima da će ih neminovno stići Božja kazna zbog rušenja oltara. Čak su i neki svećenici išli linijom manjeg otpora govoreći da se ne treba žuriti s promjenama.
Novo svetište bilo je uređeno istarskim mramorom i postavljen oltar. Radove je izvelo klesarsko poduzeće Uzor iz Virovitice. Dana 16. kolovoza 1970. godine, dr. Josip Salač, pomoćni biskup zagrebački izvršio je posvetu oltara. Sve je osvojio svojom jednostavnošću te je narod Božji konačno bio zadovoljan i ponosan na svoju crkvu i novi oltar.
Dana 09. travnja 1972. godine bio je obavljen izbor župskog vijeća. U Čačincima su izabrani: Miha Matić, Pavao Hlavati, Đuro Mohorić, Drago Krmpotić, Pavao Gašpar, Vinko Turk, Josip Štefičar, Viktor Jarnec, Jozo Lacko, Pavao Perković i Franjo Troha. U Paušincima: Drago Mikec i Franjo Plahinek. Sela Bukvik i Humljani nisu nikoga izabrali jer se nitko nije ni odazvao izborima.
Dana 28. svibnja iste godine na blagdan Presvetog Trojstva župa Čačinci proslavila je svoj mali jubilej – tridesetu godišnjicu svoga postojanja. Misu je predvodio i propovijed održao vlč. Ivan Horvat iz Samobora, prokušani pučki misionar. Mladić Vlado Perković pripremio je kratki recital na temelju Spomenice župe aludirajući na nevinu žrtvu Augustina Dukovića 1948. godine te je tom prilikom rekao: «Usred crkve ležala je istina mrtva.» Radi toga bio je pozvan na saslušanje.
Od 24. do 31. ožujka 1974. godine, bile su u župi održane pučke misije. Misije su kroz tjedan dana držali oci isusovci Zvonimir Majić i Ivan Loina. Za vrijeme misa neki su nastavnici iz osmogodišnje škole kontrolirali tko od djece ide u crkvu. U tome je prednjačio nastavnik Đorđe Lalić. Mise su bile posvećene temi obnove i pomirenja, budući da je papa Pavao VI. godinu 1975. proglasio godinom pomirenja. Tom prigodom vjernici župe hodočastili su u zagrebačku katedralu i Mariju Bistricu.
Godine 1974. nabavljene su nove klupe za crkvu sa željeznim nosačima i jasenovom daskom. Da bi se klupe mogle postaviti bilo je potrebno uklonoti glomazne drvene oltare. Kod klesarskog poduzeća Uzor iz Virovitice naručeni su mali oltarići od istarskog mramora i postavljeni u niše s lijeve i desne strane. Oltar Sv. Antuna postavljen je pod kor.
Na Bijelu nedjelju 1975. godine, na sastanku poslije svete mise, zaključeno je da se gradi novi župni stan u crkvenom dvorištu. Uz određene poteškoće od strane vlasti, konačno je suglasnost postignuta te je naručen nacrt i dobivena građevinska dozvola.
Godine 1976. stara župska kuća prodana je Miji Markaču pod izvanredno dobrim uvjetima. Novac je isplaćen odmah, a u kući se moglo ostati još dvije godine. U mjesecu srpnju započela je gradnja. U roku mjesec dana zidovi su podignuti i stavljen je krov, ali ne bez poteškoća. Naime, bilo je stalnih provokacija, pa čak i krađe materijala.
Dana 20. rujna 1977. u dva sata poslijepodne, dovezavši pred vrata crkvenog dvorišta kreč za gradnju stana, župnik Josip Horvat napadnut je nožem od srbina Nikole Lukića. Zadobio je nekoliko uboda po glavi, nozi i rukama. Cijeli događaj zbio se pred oko pedesetak djece koji su čekali školski autobus. Nitko od radnika koji se išli sa posla iz mlina nije pritekao župniku u pomoć. Prvi koji su mu pomogli bili su pekar Trojko Božinovski, makedonac pravoslavne vjere i Željko Grlica. Suđenje napadaču Nikoli Lukiću započelo je tek 10. travnja 1979. godine. Proglašen je neuračunjivim te mu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog čuvanja i liječenja u zdravstvenoj ustanovi. Lukić je imao žive roditelje i ženu katolkinju. Nitko od njih nikada nije našao nijednu riječ sažaljenja ili da zamoli župnika za oproštenje za ovaj nemili događaj.
Godine 1978. za blagdan Presvetoga Trojstva, 7. svibnja, župni stan konačno je bio useljiv. Sazidana je i garaža sa spremištem za drva te ograđeno dvorište za živad. Crkveno dvorište zasađeno je borovima, a župsko voćkama.
Godine 1979. u mjesecu kolovozu župniku Josipu Horvatu ponuđena je župa Vratišinec u Međimurju. Župnik je prihvatio, ali je izvršenje dekreta odgođeno do iduće godine. U mjesecu siječnju 1980. godine župnikom u Čačincima imenovan je vlč. Josip Josipović, dotadašnji kapelan u župi Sv. Marka u Zagrebu, a rodom iz Pleternice. Rođen je 14. veljače 1950. godine. Njegova duga bolest, čiji su prvi naznaci bili već 1976. godine, sputavala ga je u punoj aktivnosti na župi. Djelovao je u školi kao vjeroučielj u Čačincima te na srednjoj školi u Orahovici. Uvijek je bio dobro prihvaćen od mladih. U vrijeme rata rado je posjećivao branitelje od Humljana do Ivanovca. Svima je bio na usluzi, a pomalo zanemarivao svoju bolest koja je neminovno napredovala. Župljani Čačinaca imali su puno razumijevanja za svog župnika, posebno odbornici i ministranti te oni koji su mu pomagali u domaćinstvu i uređenju crkve kao i medicinsko osoblje.
Uslijed teške i neizlječive bolesti, vlč. Josip Josipović preminuo je u mjesecu srpnju 1997. godine. Nakon što su se od njega oprostili župljani, sahranjen je u svojoj rodnoj župi Pleternici. Dana 19. kolovoza iste godine za upravitelja župe dolazi vlč. Jozo Jurić, dotadašnji kapelan u Virju, a porijeklom iz Kaptola. Iste godine 27. rujna uspostavljena je Požeška biskupija i zaređen novi biskup mons. Antun Škvorčević. Na proslavi je sudjelovalo šezdesetak župljana župe Čačinci.
Početkom mjeseca studenog 1997. godine u župnoj crkvi su promijenjene električne instalacije i postavljena nova rasvjeta te ozvučenje. Krajem navedene i početkom 1998. godine, župnik je prilikom blagoslova kuća obišao oko 890 obitelji. Prilikom popisa utvrđeno je da je u cijeloj župi prisutno 2575 vjernika. U prosjeku je po obitelji manje od tri osobe što pokazuje vrlo slabi natalitet u odnosu na mortalitet. Veliki je broj neoženjenih muškaraca.
U mjesecu travnju 1998. godine, nakon što je skinuta žbuka oštećena vlagom, izvršena je hidroizolacija crkve presjecanjem zidova i stavljanjem izolacije poliesternom folijom. Radove je izvela građevinska tvrtka Tekeli-projekt iz Murskog Središća.
Dana 1. kolovoza 1998. godine za upravitelja župe dolazi vlč. Zdravko Radoš, dotadašnji upravitelj župe Orubica, a porijeklom iz Kupresa u Hercegovini. Vlč. Zdravko Radoš istaknuo se u nastojanjima oko duhovne obnove župe i vjernika te je dosta učinio i u materijalnoj obnovi objekata. Tako je već iste godine 16. kolovoza časna sestra Ancila održala predavanje o prevenciji ovisnosti. Katolička duhovna obnova u Humljanima održana je pred blagdan Sv. Stjepana. Odaziv je bio dobar što je znak da se vjera u tom selu pomalo budi. Također je iste godine održana i katolička duhovna obnova u Bukviku te Paušincima.
Na župskoj kući obnovljeno je cjelokupno krovište na koje je stavljena kanadska šindra. Također je i cijela fasada kuće izvana obnovljena te obojana bijelom bojom.
Dana 21. studenog 1998. godine u Slatinskom Drenovcu pokopane su žrtve rata koje su stradale tijekom drugog svjetskog i domovinskog rata. Svetu misu predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević te je blagoslovio novi križ podignut u čast žrtvama dugog svjetskog rata. U masovnoj grobnici pronađeni su ostaci ukupno 464 žrtve.
Dana 17. kolovoza 2001. godine ustanovljen je odbor za obnovu crkve Presvetog Trojstva u Čačincima. Članovi odbora su: Tomislav Tomić, Miroslav Buneta, Mira Golub, Mirko Velić, Vinko Zebec, Zvonko Hečimović, Mirko Miter, Stjepan Klepač i Pero Jurlina. Iste godine započele su priprave za obnovu crkve. Obnovljena je župska crkva žbukanjem iznutra i izvana. Spušten je strop crkve, stavljena podna izolacija te uređeno grijanje ventilo-konvektorima. Stavljena je nova stolarija: troja vrata, prozor te novi ormari. Također je i uređeno svetište: novo svetohranište, veliki i drveni križ, novi svijećnjaci, novi kip uskrslog Krista itd. U obnovi su sudjelovali isključivo majstori mještani i ljudi pomoćnici dobre volje. Godine 2003. u crkvi je postavljen novi oltar Presvetog Trojstva, dar obitelji Ciglenečki. Vrijednost dara jednaka je vrijednost prodanog osobnog stana u Zagrebu a iznosila je 50 tisuća njemačkih maraka. Kupljena su tri nova kipa: Srca Isusova, Srca Marijina i Sv. Antuna Padovanskog. S time je i završena obnova crkve.
Dana 27. listopada 2007. godine, požeški biskup Antun Škvorčević predslavio je sa svećenicima dekanata svetu misu kojom prilikom je blagoslovljena bista kardinala Franje Kuharića postavljena ispred crkve. Prisutni su bili i zastupnici političkog i društvenog života. Uskoro nakon toga postavljena je i podna rasvjeta oko crkve u vrijednosti oko dvadeset tisuća kuna čime je omogućeno potpuno osvjetljenje crkve izvana.
Dana 14. kolovoza 2012. godine izvšena je primopredaja župe vlč. Ivici Razumoviću, dotadašnjem upravitelju župe Bl. Ivana Merza u Slatini. Vlč. Zdravko Radoš premješten je u župu Sv. Emerika u Oriovac. U svom četrnaestogodišnjem djelovanju u župi učinio je mnogo. Posebno je zaslužan za duhovnu obnovu te nastanak neokatekumenske zajednice i zajednice Dobrog Pastira u kojima su mnogi pronašli svoj životni put vjere. Ono što je posebno želio i sa čime nije potpuno zadovoljan jest dolazak djece i mladih na svetu misu koji ne dolaze uglavom zbog nemara roditelja. Slično se događa i u ostalim našim župama. Valja moliti i ustrajno djelovati na tu nakanu.
Dana 19. kolovoza 2012. godine, na svečanoj svetoj misi, preč. Jozo Devčić, izaslanik požeškog biskupa, uvodi u službu novoimenovanog upravitelja župe vlč. Ivica Razumovića. Rođen je 16. prosinca 1978. godine, a dosada je kao kapelan vršio službu u župi Nova Kapela, te kao župnik u župama Cabuna i Bl. Ivan Merz u Slatini.
