Izvod iz Spomenice Župe Čačinci:

Povijest Čačinaca, koja je ovdje iznesena, temelji se na Spomenici župe koja se vodi od 1958. godine. Nastojali smo od svega što je zapisano napraviti sažetak. Zbog važnosti određenih događaja i činjenica, sažetak sadrži malo veću količinu teksta. No, preporučujem svakom župljaninu da ga ipak pročita jer je poznavanje povijesti važno za razumijevanje sadašnjosti i ispravno usmjeravanje prema budućnosti.

Prije drugog svjetskog rata ovo područje uglavnom je naseljeno Nijemcima. Preko njih je ovdje došao i protestantizam u svim svojim varijacijama, a bilo je nešto i Jehovinih svjedoka. Bilo je stanovnišva pravoslavne vjeroispovijesti koji su često sprječavali organiziranje katoličke zajednice. Područje je bilo okruženo hrastovim šumama koje su bile u posjedu grofa Gutmana. Čitavo područje bilo je isprepleteno malom uskotračnom željeznicom. Neposredno prije, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata doseljavaju se stanovnici iz raznih krajeva Hrvatske: Dalmatinci, Ličani, Zagorci, Međimurci i Hercegovci.

Povijest župe započinje 1936. godine kada su doseljeni vjernici došli na ideju gradnje jedne kapelice gdje bi svećenik iz Orahovice povremeno dolazio i održavao vezu sa vjernicima. Do tada su se mise služile u jednoj školskoj učionici. Ideja je iste godine krenula u realizaciju. Vjernici su bili požrtvovni. Na sve moguće načine su pomagali – financijski, materijalno i radom. Glavnu brigu oko gradnje vodio je Josip Hlavati, zemljoradnik i Stanko Paunović, učitelj. Odaziv je bio toliko dobar da je nacrt izmijenjen te je od planirane manje kapelice na kraju nastala prava crkva koja će kasnije postati i župna crkva. Unutrašnjost je uređena tek 1943. godine. Brigu oko crkve preuzela je župa Slavonska Orahovica te su ovdje dolazili njezini kapelani.

Početkom rata na ovim prostorima 1941. godine, nastupilo je teško razdoblje. Posljedice rata bile su velike. Nastale su mnoge materijalne štete te su izgubljeni mnogi ljudski životi. U tim najtežim vremenima 1942. godine službeno je osnovana župa Presvetog Trojstva u Čačincima. Za prvoga župnika imenovan je vlč. Pavao Bedenik. Župu sačinjavaju sela: Čačinci, Paušinci, Brezovljani, Klenik, Humljani i Bukvik. Paušinci, Brezovljani i Klenik pripadali su župi Crnac; Čačinci i Bukvik župi Orahovica, a Humljani župi Nova Bukovica. Od tih je naselja, na želju samih vjernika, osnovana nova župa sa sjedištem u Čačincima. Crkva je bila izgrađena, ali župne kuće još nije bilo. Stoga je prvi župnik, vlč. Pavao Bedenik, često, kao podstanar, selio iz jedne kuće u drugu. Njegova zasluga bila je velika. Osnovao je nova vjerska društva među kojima su najpoznatiji Križari. U svom radu bio je neumoran. Zbog sve veće opasnosti za život, uskoro je uslijedio njegov odlazak 1945. godine, najprije u Donji Miholjac, a odande u Hrvatsko Zagorje.

Nakon njegova odlaska, jedno vrijeme je u župu dolazio vlč. Cvetnić iz Slavonske Orahovice. Godine 1946. župu preuzima vlč. Augustin Duković, dotadašnji kapelan u Slavonskoj Orahovici. Govori se daje bio mlad, svjež, poletan, agilan, inteligentan te pun ljubavi i blagosti prema svakom vjerniku. Poput svoga prethodnika, često je selio iz jednog u drugi stan. Jedno vrijeme boravio je i u samoj sakristiji crkve. Budući da je dobro razumio ratom ranjena ljudska srca, bio je omiljen među narodom. Prije nego je mučenički završio svoj život 1948. godine, stanovao je u kući koja se nalazila nasuprot crkvi čiji je vlasnik bio neki Babinik. Unatoč brojnim prijetnjama za život i savjetima prijatelja, nije napuštao Čačince. Govorio je da dobar pastir nikada ne napušta svoje stado. Dana 26. kolovoza 1948. godine, navečer blizu jedanaest sati, ubijen je pucnjima iz revolvera na pragu svog privremenog stana. Nakon ubojstva izboli su ga nožem kojim su na leđima napravili znak križa. Ubojica nikada nije pronađen. Da stvar bude pomalo i komična, nakon ubojstva uhapšeni su i zatvoreni crkveni odbornici, koji su navodno trebali znati tko je ubio njihovog župnika. S tim činom istraga je bila završena. Dana 28. kolovoza 1948. godine, pokopan je na mjesnom groblju u Čačincima.

Slijedeće dvije godine vjernici ove župe ostali su bez ikakvog duhovnog vodstva. Crkveni starješine: Ladislav Belošević, Mago Šimatović, Stipe Krmpotić i Đuro Mikec, tragali su za rješenjem ovog teškog pitanja. Pitanje je bilo riješeno kada je 1950. godine za upravitelja župe imenovan vlč. Dragutin Lesjak, upravitelj župe u Feričancima. Skoro svake nedjelje i blagdana dolazio je ovamo vlakom, biciklom ili kolima da učini za vjernike ono što može. Unatoč tome, zbog upravljanja dvama župama, nije mogao učiniti sve ono što je bilo potrebno te se zbog toga stanje vjernika sve više pogoršavalo.

Dana 10. ožujka 1958. godine, upraviteljem župe imenovan je vlč. Augustin Horvat. Na intervenciju crkvenih odbornika, Biskupski Ordinarijat u Zagrebu imenovao je župnika, ali pod uvjetom da se planira izgradnja župnog stana. Po dolasku u župu, vlč. Augustin Horvat, stanovao je u kući gospodina Josipa Soma koji se sam ponudio da primi svećenika bojeći se da nedostatak stana ne bude razlog njegovog odlaska iz župe. Spomenuti gospodin je čitavo uzdržavanje svećenika preuzeo besplatno dok se ne nabavi novi župni stan. Čitava obitelj Som bila je susretljiva prema novom župniku. To je jedina obitelj njemačkog porijekla koja je ostala u Čačincima nakon 1945. godine.

Godine 1959. u proljeće izvedeni su određeni radi na župnoj crkvi. Radove je izvršio Milorad Radunković iz Slatine. To su bili slijedeći radovi: farbanje kupole tornja srebrnim nitrolakom, montiranje novog gromobrana i popravljanje oštećenih zidova nakon čega je crkva okrečena žutom (oker) bojom sa bijelim dijelovima. Osim toga, mještanin Josip Som izveo je i slijedeće radove: farbanje pet vratiju i jednog prozora na crkvi te stavljanje nove žaluzine na prozorima tornja. Crkveni odbornici Ladislav Belošević i Marko Šimatović o svom su trošku popravili letvice drvene ograde oko crkve, a Josip Som ih je ofarbao zelenom bojom.

Iste godine je zapisano kako su svibanjske pobožnosti bilo vrlo posjećene. Svaku večer dolazilo je od 120 do 140 ljudi i to većinom mladeži. Zadnje večeri na završnoj procesiji okupilo se 487 osoba.

Godina 1960. ostat će zapamćena po tome što je konačno kupljena kuća za župni stan. Radi se o vlasništvu Josipa Mužara, a kuća je smještena u glavnoj ulici oko 200 metara od župne crkve. Kuću je bilo potrebno urediti i nadograditi. Radovi su, unatoč mnogim ometanjima od strane vlasti, započeli i uspješno završeni. Krajem godine župnik je uselio u kuću.